Proslava dana škole - 13. studenog

Povodom proslave Dana I. tehničke škole Tesla, 13. studenog 2015. za djelatnike je organiziran izlet u Vukovar. Odlazak na takvo mjesto puno je više od običnog posjeta. Svaka sekunda provedena u tom gradu heroju ispunila nas je posebnim, teško opisivim osjećajima koje je teško zaboraviti.

Prva točka našeg odredišta bila je obnovljena Opća županijska bolnica Vukovar. Njena uređena vanjština ipak ne prikriva tragičnu sudbinu koju je doživjela početkom 90-ih godina 20. stoljeća.  Nad ulazom dominira veliki crveni križ „ukrašen“ rupama kao sjećanje na granatiranje bolnice ispunjene mnoštvom ranjenika. Skučeni podrumski prostor pomoću lutaka i onodobnog inventara dočarava ratnu sliku bolnice, čiji su djelatnici nadljudski radili u izuzetno teškim uvjetima. No ono što nas je barem nakratko približilo žrtvama agresije bio je na zidu skriveni, nekoć zgužvani, dječji crtež. Uz oslikanu trobojnicu, tenk i hrvatskog branitelja s kućnim ljubimcem, nalazi se tekst koji nije samo poruka tog neznanog nam djeteta, već i svakoga čovjeka koji je proživio taj nehumani pakao, a glasi: „Crven bijeli plavi/ ja sam hrvat mali! NEKA TOPOVI ISPALJUJU CVIJEĆE TENKOVA. ZAUSTAVITE RAT U HRVATSKOJ.“

Obilazak smo nastavili posjetom crkvi sv. Filipa i Jakova te franjevačkom samostanu gdje smo odgledali kratki dokumentarni film o ratnim zbivanjima u Vukovaru, a prisustvovali smo i predavanju gvardijana samostana koji je rado odgovarao na sva naša pitanja. Franjevci su bili među posljednjima koji su otišli iz grada u ratno vrijeme, a u procesu obnove i reintegracije bili su prvi koji su se u njega vratili. Unatoč tome što su crkva i obližnji samostan tijekom rata bili uništeni, uspjeli su zaštiti vrijedne zbirke knjiga i inkunabule koje su dio njihove knjižnice. Mi smo imali iznimnu čast zaviriti u te prostore i razgledati neke od najstarijih izdanja knjiga.

Kasnije nas je put doveo do monumentalnog bijelog križa koji se nalazi na ušću rijeke Vuke u Dunav, a koji je djelo kipara Šime Vidulina. Križ je izgrađen od kamena prikupljenog iz različitih dijelova Lijepe Naše, sadrži hrvatski pleter kao izraz tisućljetne hrvatske kulture, hrvatski grb i na glagoljici ispisane riječi Frana Krste Frankopana: „Navik on živi, ki zgine pošteno!“. Uz ovo impozantno (40 tona teško i 9,5 metara visoko) djelo koje je posvećeno svim poginulima za slobodnu Hrvatske načinili smo i zajedničku fotografiju.

Tijekom popodnevnom razgledavanja posjetili smo Spomen dom Ovčara koji je u obliku memorijalnog centra podignut u znak sjećanja na žrtve ovog logora koji je označavao jedno od najmračnijih razdoblja u Domovinskom ratu. Nasred glavne prostorije memorijalnog centra ispunjene tišinom nalazi se vrtlog, čiji središnji dio čini svijeća, a u koji „odlaze“ imena svih pogubljenih žrtava. U mračnom prostoru na zidovima smještene su slike s imenima svih dvjesto žrtava. Svakih trideset sekundi one se poput zvijezda naizmjenično pale i gase. Pod je ispunjen zacementiranim čahurama metaka, a uz rub te prostorije, ispod slika, nalazi se slama na kojoj su neke od osobnih stvari i dokumentacija žrtava pronađenih prilikom njihove ekshumacije iz masovne grobnice. Među žrtvama tog strašnog zločina bio je i novinar Siniša Glavašević.

Posljednja stanica našeg jednodnevnog obilaska bilo je Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Grobljem dominira 938 bijelih križeva, koji predstavljaju jednako toliko nevinih vukovarskih žrtava. Najmlađa žrtva imala je svega šest mjeseci, a najstarija 104 godine i njihovi su križevi vidljivo izdvojeni od ostalih. Dostojanstveno skromno mjesto naglašenog spokoja svima nam je dirnulo srce.

Što na kraju reći?

Vukovar. Grad je to s morem nesretnih ljudskih sudbina. Grad je to razorenih obitelji. Grad je to i danas velikih podjela u društvu. Grad je to vrijednih, ali nezaposlenih ljudi. Grad je to u kojem probleme ne trebamo tražiti jer su vidljivi golim okom.

Grad na Dunavu, naš Vukovar, unatoč svojoj bolnoj prošlosti ipak oduševljava jer unatoč svemu živi i želi živjeti. Riječi Siniše Glavaševića kao da i danas titraju svakom porom grada:

„Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. A grad, za nj ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“

Vjerujmo u Vukovarce i njihov grad. Molimo za njihovu hrabrost. Uvijek im se iznova vraćajmo!

Napomena: Izvornu inačicu članka možete preuzeti klikom na poveznicu, a sve slike možete povećati klikom na njih.